Unapređenje uloge romskih medijatora u Crnoj Gori“, održanom u Hotelu Ramada u Podgorici.

Predsjednik Romskog savjeta, Mensur Šaljaj, prisustvovao je događaju „Premošćavanje jaza: Unapređenje uloge romskih medijatora u Crnoj Gori“, održanom u Hotelu Ramada u Podgorici. Kao panelista, na postavljena pitanja odgovorio je sljedeće:

Kako romska zajednica danas doživljava ulogu medijatora? Šta smatraju njihovim najvećim doprinosom?
Danas romska zajednica medijatore vidi kao ključne aktere u borbi za stvarnu, a ne samo deklarativnu jednakost. Oni su naše najvažnije karike u lancu inkluzije — ljudi koji svakodnevno prevode sistem zajednici i zajednicu sistemu. Njihov doprinos nije samo tehnički, nego duboko transformativan: oni mijenjaju percepcije, ruše strah i nepovjerenje, i omogućavaju da državne politike dopru do onih koje često zaobiđu formalne informacije i složeni administrativni procesi.
Za romsku zajednicu medijator je osoba od povjerenja — neko koga poznaju, razumiju i u koga imaju povjerenje da će njihov glas čuti institucije. To povjerenje nije nešto što se gradi lako; ono je rezultat godina terenskog rada, kuckanja na vrata, objašnjavanja prava, vođenja kroz proceduru i, često, sprječavanja da se mala životna poteškoća pretvori u ozbiljan socijalni problem.
Zato mi danas ne govorimo samo o njihovoj ulozi, nego o njihovoj neophodnosti. Medijatori omogućavaju veću stopu vakcinacije, veću upisnu stopu u škole, brže rješavanje dokumenata, prevenciju nasilja i bolju komunikaciju sa institucijama. To je doprinos koji se ne mjeri samo brojkama, nego onim što najviše vrijedi: ljudskim dostojanstvom i povjerenjem u državu.
2) Koje potrebe ili izazovi zajednice se najčešće pojavljuju, a da ih institucije možda ne vide dovoljno jasno?
Najveći izazovi naše zajednice su oni koje sistem, iz svoje perspektive, često vidi parcijalno — kao odvojene slučajeve — dok ih mi živimo kao povezane, lančane probleme.
Prvi izazov je dokumentacija. Porodica bez validnih dokumenata ostaje nevidljiva za sistem, a nevidljiv građanin ne može ostvariti ni osnovna prava. Međutim, institucije ponekad vide samo administrativni problem, a ne posljedice: dijete bez dokumenta ne može u vrtić, roditelj bez dokumenta ne može na liječenje, porodica bez dokumenta ne može u stabilan stan.
Drugi izazov je pristup obrazovanju i ranim razvojnim programima. Tu prepreke nijesu samo siromaštvo ili udaljenost škole. One su često i strah, jezička barijera, nedostatak informacija ili osjećaj da institucije nijesu dovoljno senzibilisane. Te nijanse institucije često ne detektuju bez direktnog kontakta u zajednici.
Treći, možda najdublji izazov je stambena nesigurnost. Nestabilan krov nad glavom znači i nestabilan život u svim drugim oblastima — zdravstvu, obrazovanju, zapošljavanju. Ali sistem često reaguje tek kad se desi kriza, dok medijatori svakodnevno vide i upozoravaju na rane pokazatelje problema.
Naš zadatak, kao Savjeta, jeste da institucijama prenesemo te suštinske, ljudske nijanse koje se ne mogu vidjeti u statistici — jer ih samo tako možemo spriječiti, a ne reagovati kada je već kasno.
3) Zašto je važno da Crna Gora sistemski ulaže u medijatore — i šta bi se desilo da oni ne postoje u zdravstvenom, socijalnom i obrazovnom sistemu?
Crna Gora mora sistemski ulagati u medijatore iz jednog ključnog razloga: zato što oni predstavljaju najefikasniji mehanizam za uključivanje najranjivijih grupa u sve društvene procese. Nijedna strategija, ma koliko dobro napisana, nema efekta ako ne dopre do ljudi — a do ljudi dopire upravo medijator.
Danas mi govorimo o medijatorima u kontekstu socijalne pravde, ali i o racionalnom upravljanju javnim resursima. Kada medijator spriječi napuštanje škole, to sprečava generacijski krug siromaštva. Kada medijator pomogne porodici da se registruje u zdravstveni sistem, država izbjegava kasnije mnogo skuplje intervencije. Kada medijator uključi roditelje u ranu podršku djeci, društvo dobija generacije koje će imati daleko veće šanse da doprinesu zemlji.
Ako medijatori ne postoje, posljedice bi bile ozbiljne i dugoročne:
veće zdravstvene nejednakosti,
niži obuhvat obrazovanja,
pad povjerenja u institucije,
porast socijalnih kriza,
veći troškovi hitnih intervencija,
gubitak veze između države i građana koji su već na margini.
Zato ja snažno zagovaram da Crna Gora formalno, jasno i sistemski uvrsti ulogu medijatora u svoje zdravstvene, socijalne i obrazovne strukture — ne kao privremeni projekat, nego kao stalni dio državnih servisa. Jer tamo gdje postoji medijator, raste povjerenje, raste uključenost i raste šansa da svaki čovjek, bez obzira na nacionalnost ili porijeklo, dobije jednaku podršku svog društva.